Naišao sam, na ovu sliku sasvim slučajno.
Prva pomisao mi beše – zašto ovako nešto nije postojalo dok sam ja bio dete? Hm? I, da li bi roditelji to meni priuštili? – Ovo? – Veovatno ne.
Iako, sam već vremešan a i poprilično lenj, da imam priliku, verovatno bih ušao u ovu loptu da prošetam površinom vode. Setih se poslednjeg kadra filma „Dobrodošli mister Čans“ u u kome Piter Selers u naivnosti blago retardiranog batlera mirno i staloženo kreće preko reke, hodajući po površini , dođe donekle i svojim kišobranom izmeri dubinu vode. Potom, izvukavši svoj kišobran iz vode, još bezbrižnije, nastavi ka drugoj obali.
Koji je to osećaj nesputanosti i slobode. Slobode? Hm. Da li je dečak slobodan i nesputan? Da, jeste, pa hoda po vodi. Ali, može li da napusti loptu?
Da li smo i mi, u svojim čarobnim loptama, koje nam daju osećaj nesputanosti i slobode? I, zna li iko kako je izvan lopte? Valjalo bi pitati mister Čansa. Ali, ako bi već stigli do njega, kazalo bi nam se samo.
pytagora62 said:
Mister Čens…Taj Selers je zaista bio genije.ČISTO SRCE je nabitnije da bi se hodalo po vodi.
Plava Baklava said:
Apsolutno smo slobodni sasvim sigurno kad se rodimo i dok ne naucimo znacenja prvih reci. Onda nas saznanje zarobi. A zatim, kad nas iskustvo dovede nazad do pocetne tacke, ucimo da hodamo po vodi i steknemo izgubljenu slobodu. Samo sto niej dovoljno ocistiti srce, treba ucutkati pre svega misao, da nas neobeshrabruje svojom sumnicavoscu 🙂 .
Milica said:
Oduševljena sam slikom! Kako bih probala ovo, jaooo 🙂