Kao i svaki domaćin, Lugar oseća blago zadovoljstvo, kada mu ogrevno drvo stigne u avliju. Lovci se dele na one koji vole bokerice ili klasične dvocevke, gitaristi na ljubitelje Fendera ili Gibsona, a domaćini se dele na one što više vole bukovinu ili hrastovinu.
E, sad’ ! Ima lovaca što imaju i više od jedne puške, ima gitarista što imaju i Fendera i Gibsona a ima domaćina što kupuju i hrstovinu i bukovinu za dugu zimu pa ih „mešaju“.
Lugar spada u one domaćine koji više vole hrastovinu za ogrev (ne i cer, mada i on spada u hrastovinu već „šumovo“ drvo). Što se tiče promešavanja, tu najviše voli da doda koji kubik gabrike. Gaber je kaloričan, ali, veoma je kiseo, pa ukoliko se ne promeša sa drugim drvetom, hoće da pre vremena istopi rešetku šporeta .
Kada dođe vreme, da se cepaju trupčići, Lugar se tad’ uopšte ne žuri. Svaki komad on pažljivo zagleda. Svaki je drugačiji, te se on trudi da što više cepanica iscepa tako da imaju formu kvadra. Zatim, pažljivo ih ređa, tako da kroz figuru ima vazdušnih tunela kako bi se drvo što bolje osušilo. To, danima radi i uživa u svakom trenutku. Polako i lagano. Da se oznoji, neće. Ako, neko drvo baš i neće da se iscepa, ostavi ga sa strane i njega cepa kada je zbog nečega ljut ili besan. A, ako je trupčić baš mnogo nezgodan, ume da ga ostavi da ga pije i mraz i sunce, pa on nakon par godina na najvećem mrazu puca pod sekirom pout stakla…
Tako je Lugar, prošle godine, cepajući drva naišao na trup, koji i nije bio tako neobičan. Doduše, svojim oblikom ga je asocirao na naduvanu cev pištolja (situacija pola – pola da vam eksplodira pištolj u ruci). Pošto je učetvorio trup, pade mu na pamet da se od jednog komada može napraviti drvena kašika. Taj komad drveta ostavi na stranu…
Prošla je i zima. Jednoga dana setio se svoje babe (ili bake – kako vam milo) koja je živela kraj obale najveće reke-sušice u svim Jugoslavijama. Setio se i njenog izraza za kašiku. Ložica. Uze jedan stari nož iz sanduka sa alatom koji je kupio neke davne godine na buvljaku u Pirotu od nekh Bugara ili Rumuna. Ode do klupice iznad kuće i od onog komada drveta poče da pravi drvenu ložicu. Imao je nameru, da je lično koristi u pojedinim situacijama, kada servira sebi hranu na neki prirodniji način. I onako voli da jede slaninu ili meso sa daske, ima želju da crno vino pije iz posude od keramike a ne iz čaše od finoga stakla a u retkim prilikama kada pije rakiju, pije je iz čokanja…
… I, tako dok je Lugar deljao drvo i pravio kašiku-ložicu dođe Lugarev sin sa pitanjem: – „Tata, šta to praviš“?
Pošto je čuo šta se to pravi, izrazi želju:-„Ja bih voleo da mi napraviš viljušku od drveta“.
Lugar se za trenutak zamisli i bi mu odmah jasno da je to veoma moguće uz određeni trud napraviti.
-„Dobićeš drvenu viljušku“. -odgovori Lugar.
Uskoro je došla i Lugareva žena sa kaficom i željom da se za nju napravi nova vajača.
– „A, što ne bi moglo“ ? – pomisli Lugar.
I, sve je i bilo tako. Kako je dogovoreno. Doduše, bio je upotrebljen još poneki priručan i prost alat, ali je nako par dana bilo napravljeno: – Ložica, viljuška od drveta, varjača neobičnog oblika, ali, veoma praktična i efikasna i još pride kašičica za med, jer, med ne treba jesti metalnom kašikom.
Ali… Za tih par dana, koliko je Lugar pravio svoje rukotvorine, javljala mu se stalno jedna priča za koju čvrsto misli da je zaista čuo, jer se seća da mu je ispričao određeni dalji rođak. Ono čega se ne može setiti je da li je rođakova priča vlastita, ili, je pričao priču nekog svog poznanika.
-„Pošao stariji čovek sa svojim sinom u šumu. Dugo su tako lutali. U jednom trenutku čovek naglo zastade pored lepog i pravog drveta. Pomiluva drvo i reče: – „E, ovo je to drvo“. – On i sin isekoše to drvo i odvezoše ga na strugaru. Čovek je taj, istrugane daske na tavanu sušio nekoliko godina. Kasnije od tih dasaka, napravi za sebe kovčeg. Odneo ga na tavan i tamo ostavio.“
Lugaru je, ne zna on ni sam zašto, ova priča činila neku nelagodu. Dugo. Tražio je nešto, neku priču, koju je isto negde čuo… Neku priču koju zna, ali, ne može je se setititi. Ona nedostaje… I nedavno je iz hodnika sećanja polako izmilela.
Lugar ima rođaka koji je bio Poštar u Prestonici. Njegov rođak je tamo sretao mnoge razne ljude i čuo mnogo raznih priča. Nosio je on, Poštar u Prestonici i penziju iz Švajcarske jednoj staroj jako finoj fospođi. Lugar je čak i jednom video fine prezente kojima ga je ta gospođa ponekada darivala. To su bile neke fine švajcarske toaletne vodice. Ali, Lugaru je sada važna samo priča koja je duga – koliko i jedna rečenica:
– „Upamti Poštaru, grob se kopa zubima“.
42.916667
21.733333
Sviđa mi se Učitavanje...